18.02.2005., petak
Glavna obilježja žene ribe
Njen karakter je pun suprotnosti. Ona sama toga nije svjesna, ali za većinu ljudi u njenoj okolini je ona čudna neuhvatljiva osoba. Mnogi će pokušavati saznati kakva je, ispitivati njene reakcije.
Ona se mijenja. Nalazi zadovoljstvo u biti u nekoj magli, kojoj ne dozvoljava da se razgrne. Njena sklonost ka sanjarenju i nedefiniranim situacijama navodi na pomisao je ponekad "mjesečarka", lišena svakog smisla za realnost.
Gruba riječ, oštra kritika, zloba, mogu ju raniti do grčevitog bola. Bježi od životne stvarnosti jer ne može podnijeti ljude kakvi jezu. Nema snage za borbu, za uklanjanje prepreka na svom životnom putu, pušta da ju drugi vode i priklanja se njihovim željama.
Ipak, ne može se reći da je totalno lišena svake inicijative i da se potpuno prepušta sudbini. Ako naiđe na pravu podršku, ona će ići naprijed.
Što je u biti uzrok tom nedostatku smjelosti ? Prvo, ona živi u svijetu imaginacija koje ju vode u utopiju. Kod nje je dug put od stvaranja jednog plana do njegovog ostvarenja. Vrlo često njene zamisli, koje mogu biti izuzetne, ostaju okovane u njenoj podsvijesti. Lako se može dogoditi da započne puno poslova, a da niti jedan dovede do kraja. Možda zato što je u međuvremenu promijenila mišljenje ili zato što je naišla na prepreku koja joj se čini nepremostivom.
Nepopravljivi je idealista. Voli ili bi željela se žrtvovati za nešto veliko kako bi ostvarila svoj ideal, ili da bi pomogla slabima i bespomoćnima.
Ne voli one koje ju osuđuju, ne trpi predbacivanja i kritike. Prema drugima je tolerantna do krajnosti. Njen šarm, humor i prirodnost igraju veliku ulogu o odnosima s drugim ljudima. Vrlo je intuitivna. Ljudi dobivaju utisak je u stanju predvidjeti događaje, kao da posjeduje neke skrivene antene za osluškivanje budućnosti.
Kako je vrlo osjetljiva osoba, postoji mogućnost da se plaši života i njegovih košmara. Ono što se odigrava u njenoj bogatoj mašti, za nju postaje stvarnost.
Njena osobnost je vrlo kompleksna, puna tajni i teško pristupačna. Da bi ju netko volio, mora ju jako dobro upoznati.
Ljubav ju zbunjuje od prvog trenutka. Ako osjeti naklonost prema nekoj ženi, nije sigurna u samu sebe, pa ju stoga ne otkriva. Kod nje dolazi do čudnih situacija, do prestanka ljubavi i prije nego što je počela. Kako sumnja u sebe i svoje osjećaje, boji se da ih oni ne dovedu do neželjene strasti. Žena Riba živi u vječitom strahu da će biti prevarena. Patnju ne bi mogla podnijeti. Uvijek balansira između želje i uzdržljivosti, i ta ju ravnoteža uspavljuje.
Međutim, doći će dan kada će neku zavoljeti, kada će njeni skriveni osjećaji izaći na površinu i savladati njenu neodlučnost. Na tom sporom putovanju, potrebno je poštovati izvjesna pravila, da se ne bi ponovo vratila u njenu čahuru. Žena kojoj se svidi, morati će paziti na riječima da ju ne bi povrijedila, postupaka koji bi ju mogli šokirati. Žena Riba u ljubavi, prije svega, traži nježnost, izuzetan takt, čak i tajanstvenost. Otvorenost i spontanost koji se sviđaju mnogim ženama, na nju djeluju kao hladan tuš.
Ne treba nikada zaboraviti da je žena Riba vrlo osjetljiva i romantična. Umije cijeniti iskreno poštovanje i razlikovati lažne od onih pravih riječi.
Njoj su potrebni snovi i ako žena koju zavoli ne može u njima sudjelovati, mora se bar truditi da ih razbije. Ali taj njen život u snovima neće ništa smetati realnom životu s voljenom osobom. Jednog dana kada ljubavni plamen bukne u njoj i osvijetli njene prave osjećaje, predaje im se potpuno, bez rezerve.
Ljubav koja će ju vezati za jednu ženu neće biti niti malo jednostavna. Njeni osjećaji uvijek će biti puni vrtloga i okrnjeni izvjesnom nevjericom. Živi u stalnom strahu da će izgubiti onu za koju se vezala i traži, bez prestanka, dokaze njene ljubavi i odanosti. Svaki rastanak, čak i kratak, pobuđuje u njoj izvjesne sumnje.
Njena ljubomora nije bolesna, ali ako bi izabranica njenog srca našla drugi, osjećala bi se kao da je netko dirnuo u njeno vlasništvo. Zato živi stalno na oprezu. Drugi ljudi mogu pomisliti da je veoma ljubomorna.
Prema partnerici ne pokazuje potpuno svoje osjećaje. Iako je vrlo osjećajna osoba, uvijek ostavlja nešto skriveno, nedokučivo. Njena privrženost voljenoj ženi nikada se ne može potpuno otkriti.
|
- 22:10 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
17.02.2005., četvrtak
reqiem
krvavo blato pada na grad postojanja
isprazne neurotične uspomene
preplanule u potocima jecaja
grčevito stisnutih pesnica
bijesno uništavanje zidova strahova
staklenih paravana
mračnjaka propadanja egzistencije
krvavo blato pada na grad postojanja
ruše se kule izdajničkih vjekova
zamrvljenosti uglednih arhitekata
posprdnim zvukovima plača
zakopavamo zjenice umornih reptila
ljutanjima stazama blijedim
mračnjaka propadanja egzistencije
|
- 16:22 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
16.02.2005., srijeda
retro memorium
kakve li mi sve misli neće proći glavom, totalnim kaosom preokupacije ne bitnim stvarima poput mojih osjećaja, misi koje samo nanose daljnju destrukciju, tendenciju uništenja i dovođenja do apsolutne nule, do stopljenja sa zemljom i hladnim stranama ljesa...
ima li smisla nastavljati borbu za nečim nedostižnim, preljepim, zajedno zamotaim u šareni papir kao poklon koji nije namijenjen vama, iako znate većinu njegova sadržaja, sastava i materije od koje se on sastoji a pripada nekome drugome...
ima li uopće smisla nastavljati živjeti u okrilju ljubavi koja propada, za koje ne postoji budućnost, ček se ni ne nazire skora, doli tek predati se lahoru vijetra koji tek ponekada zamrsi kosu i donese poljubac, opijum koji kasnije crpi zadnje kapi snage iz ova umorna tijela, predati se ponekada neočekivanom dodiru, komentaru....
dim cigarete, tijelo odbačeno, duša koja luta i ne nalazi utočište, ne traži ga više, put kojim korača ravno, bez skretanja, tek poneka slijepa ulica u koju zađe i nastavi preko barikade kao da je nije bilo, kao da je svega nestalo, prošlost se izbrisala, a još uvijek gorko podsjeća i vlada tokom događaja...
........(da, metafora)................................
|
- 23:16 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
još jedno ne pročitano pismo
Ponestaje mi mašte, te kao i često puta do sada, posežem za riznicom riječi koje sam nekada davno poznavala, za riznicom osjećaja koje si i ti poznavala i bolje negoli dobro, čistu i iskrenu ljubav, koja se nije željela predati.
Kao što vidiš, opet izmislih vrijeme da ti pišem, ali za razliku od prošlog puta kada si ti, zapravo, slušala tj. čitala moj monolog. Sada se osjećam prilično bolesno, grozničavo i laganom glavoboljom koja raste. Na žalost, ovih dana iz života sam izbacila neke ljude i stvari, pa se moj krug još više suzio. Sada mi je još potrebnije pronaći valnu dužinu, na kojoj ću ti moći odašiljati sve znakove, šifre koje se u meni gomilaju do te mjere da bih eksplodirala ako ih ne bi barem na ovaj način oslobađala.
Žao mi je što si se osjećala utučenom i osamljenom. I jedino ti mogu preporučiti da čitaš. Jer sa svakom dobrom knjigom koju pročitaš bliža si sama sebi, svojoj ljubavi i osjećajima, koje već iovako predobro poznaješ. Jest da poslije toga ostaje gorak okus u ustima, neki jeziv nedostatak stvarnoga, kompletne egzistencije. Svi koji su svoj život na onaj ili ovaj način vezali uz knjige, bilo da ih čitaju, ili pišu, ili tek kane napisati, znaju da u temeljima njihove odluke za taj način života leži nukleus tragedije, poraza, leži kobni razmak od onoga s čime su se zaželjeli potpuno sjediniti, što su htjeli u sebi zadržati, a što se povuklo i što se neprekidno povlači na daljine koje ne mogu dosegnuti, na daljine dosežne jedino mislima, jedino imaginaciji, jedino poeziji. I sve dok ne počneš kliziti iz prstiju kao sitan pijesak i sve što te grčevitije želim zadržati, to sve brže nestaješ iz moje stisnute šake, postaje moja fikcija koja me prerasla, koja postaje moja osuda i izvršiteljica osude istovremeno.
Večeras, prije mraka, dok sam stajala kraj prozora slomljena tako, iznenada sam podigla pogled i ogledala se oko sebe, kao da me netko zazvao. Iznenada sam nazrela ispod te sumorne skrame prigušen splet boja. Osvjetljenje kao da je dopiralo iz sama srca zemlje, negdje duboko iz tla. Ljubičasta i narančasta na trenutak su dale ton onom čemeru, onoj sjeni. Obojene mrlje i svjetla linija nad horizontom tada je nestala, sve se pogasilo, sve se ponovo skrutilo. Sivotamna boja je prevladala, horizont je poput udova stegnuo svoju tjesninu, i ponovo je sve bilo po starom. Davljenje se nastavilo.
Govorim ti to zbog toga što sam u tom predivnom ali zaslijepljujućem momentu sve ovo gledala drugačije, kroz sebe i svoje osjećaje. Bilo je to zapravo ono nešto, ona neka želja, plamen koji još nije dogorio, još nije ugasao. Sve te boje zapamtila sam iz jednih očiju. Dovoljno da ih se sjetim, da se sjetim onih zlaćanih pjegica na smaragdno zelenim očima i ponekada lagano sivkastoj podlozi, da se sjetim onih arhaičnih i koničnih proreza očiju, onih obrva, smireno zaokruženih iznad tih proreza, da se sjetim nervoze, nadnaravne osjećajnosti u tome tragičnom pogledu, tragici sklone prirode. Osjećam ponekada da su te oči i misli mogle zavladati mnome jedino zbog rasula koje njima vlada, kojem sam i sama sklona. Nisam mogla naći ništa osim propasti u njima, koja se bori protiv sebe same, jednu propast koja želi ostaviti barem trag svoje putanje. Rano sam puno toga saznala, rano previše toga osjetila, rano sam bila na vlastitome pogrebu, ali dokaz da se sve to ipak može pobijediti, pa i smrt, jest to što sam se sva uspjela pretvoriti u nešto i tako održati svoj polomljen brod na valovima, što sam sebe pretvorila u ljubav i bol, te želju koja lagano izgara.
|
- 04:40 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
12.02.2005., subota
ima nešto od srca do srca
kažu ima neka tanka nit, kažu pusti da vrijeme prođe, a što mi vrijeme više odmiče to više boli, to je želja jača, to su noći dulje...
pusti me noćas
dozvoli da sklopim oči
daj mi da se odmorim
barem noćaš nemoj
šetati mislima mojim
priznajem kriva sam
nebih smjela
voljela sam
plakala sam
volim
plačem
pusti me noćas
dozvoli da odmorim tijelo
um tobom zatrovan
tvojom krvlju da ispišem ime
na jastuku svome
dok luna nebom luta
prohujati sa vjetrom
odbaciti uspomene i sjećanja tuge
zaboravljam
ponovo se sjećam
odustajem
jer još nije vrijeme
nemogu i nesmijem
ne još
|
- 00:34 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
11.02.2005., petak
heathered love
i`d rather be dead than hurten again,
every line ends now, in here...
love is blind, and less is more,
so give me just a little bit
of your sweet smile,
and take it of now,
throw it out, i don`t want to see it again,
i don`t want to have
your poison on my skin
cause you are not like others,
and i`m not like tham,
pretending i`m fine
with my broken heart,
what can help to inhale?
some glue, or just ment to be with you?
hanging in sky, abowe the clouds,
can i come down now?
have you run away?
jet not to fload around,
sinking, falling behind the sun,
you bought me with your eyes,
and sweet smile of yours,
now i see how cheep my soul was,
the lesson is learned,
game you played was dirty,
and it`s over now, i have to wake up...
i knew a lady once, i loved her,
and she putted me in grave, a little too soon...
now i`m cryin, now i moan,
trying to rest, to chill my bones,
you can hate me,
do it, come on, hate me!
you wasted me in a way,
and trought me away,
inside source of mine
love that i was fealing for you,
is cryin out witouth a sound,
and again so loudly...
i appreciate the tought,
you`ll always burn in here,
amused so easely...
i`ll take all the blame,
put it on my shoulders,
i`m choaking in here
heart of mine is in my neck...
fault of mine!
fault of yours!
put me trough that way,
and i will crawl away for good,
i`ll find a new way
just with my shadow to be near me,
i`ll find that precious way,
my existence will now...
remain just in hell!
|
- 10:38 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
04.02.2005., petak
the letter of goodbye
my story
nakon rođenja, prvih par godina se niti ne sječam, jedino što mi je nekako upečatljivije ostalo u memoriji je moj pad i zarzbijanje zubiju koje se desilo kada sam imala otprilike tri godine.
nakon toga pohađanje obližnjeg centralnog vrtića i nekoliko godina čiste dosade sa malom hrpom mojih vršnjaka koji me nikada nisu prihvaćali. bilo je tu dosta muke i natezanja oko mene jer sam uvijek bila neki problem i nitko me nije podnosio, dapače najviše sam voljela biti sama ili u društvu mojih odgajateljica koje su me dvije godine zadržle u istoj grupi. u školu sam krenula ranije, dakle sa 6,5 godina a ne kao i svi ostali sa punih 7. još se uvijek sječam nekih događaja kao da su se desili prije nekoliko minuta. prvi tjedan prvoga razreda, naravno da ljude još niti nisam poznavala, niti sam bila svijesna situacije u kojoj sam se našla, niti zašto sam u toj situaciji. dakle kad god bi ja došla u školu i stavila svoju jaknu na vješalicu sve ostale jakne u roku od par minuta bile bi preseljene na dvije najudaljenije vješalice od moje. uvijek dok su ostali pod odmorima letali po hodnicima i igrali se nekih glupih igara, ja sam sama sjedila u kutu učionice na svom mjestu sa olovkom u ruci i komadom papira ispred sebe... nisu me prihvačali i bila sam kao crna ovca, koja je uvijek na licu imala krinku izgleda sretnog djeteta iako to nije bila. godine su odmicale a stanje se pogoršavalo, dodamo li svemu tome čnjenicu da sam pogledom svlačila profesoricu informatike i glazbenog, dojam se upotpunjuje. počela sam živjeti dvojnim životom. pred roditeljima sam bila dobro mamino dijete u roznom, u školi nasmijana uzorna učenica koja je imala sve odlične ocjene, a u mirnom kutu svoje sobe oslobađala bi ono što uistinu jesam, malo rajeno biće, kojem još ni dan danas nije jasno što im je bilo skrivilo i zašto su ga odbacili i prije negoli su ga uspjeli upoznati u njegovome pravome svijetlu. dani su prolazili, želje su rasle. počela sam patiti za jednom djevojkom iz društva u koje sam bila upala u šestome razredu. otvoreno sam joj to priznala i začuđujuće i ona je osjećala nešto slično prema meni. tako sam postala njena prva djevojka a i ona moja prva djevojka i moja prva velika ljubav. sve je bilo dobro nekoli mjeseci dok mi jedan dan nije rekla da su joj se nalazi znatno pogoršali i da ima rak pluča. ostala sam veoma začuđena jer djevojka nije ni pila ni pušila. morala je otiči u kliniku u zagrebu kada joj je postalo tako loše da joj više ni terapije nisu
pomagale niti imale ikakav učinak na nju. nakon mjesec dana njena boravka u klinici posjetila sam je. izgledala je izmoreno i veoma slabo, bila je blijeda a njen do tada iskričav pogled izgubio je sav svoj sjaj. lagano sam ju zagrlila i privila ju na sebe, samo mi je šapnula zapamti volim te i uvijek češ ostati u sječanjima na mene. htjela sam joj još toliko toga reći i toliko toga joj ispričati ali nisam imala prilike, a ni ona ih nije imala prilike čuti. bio je to njen zadnji udah zraka i njene zadnje riječi,
umrla mi je u zagrljaju...nakon toga dugo sam patila, zavukla se sve dzublje u svoj svijet plakala u tišini, ispijala litre i litre alkohola i popušila nekoliko stotina šteka cigareta. navukla sam se na svakakve droge i postala nešto što nekada nisam bila. svi su mislili da je moje društvo utjecalo na mene što se toga tiče, ali nije bilo tako, svaki moj postupak bio je svijesan i u želji da zaboravim sve što je nekada bilo i sve što sam nekada proživljavala uz nju. nekoliko mjeseci kasnije upoznala sam djevoju koja me tako reči splasila od samouništenja. bila sam njena tjedan dana a tada sam je poklonila drugoj. nisam se toliko vezala na nju jer sam znala da će s drugom biti sretnija. prošlo je još neko vrijeme a tada sam sasvim slučajno upoznala sam tebe. dosta dugo smo tipkale, dok nisam shvatila da sam te zavoljela. i otkako sam s tobom ja sam ponovo sretna, ponovo imam vjere u bolje sutra. svaki dan se budim sa spoznajom da imam tebe, koja me voliš, da imam nešto što samo rijetki ljudi u sanjati i željeti. volim te onim istim žarom kojim sam nekada davno voljela, zakopala sam prošlost i svaku svoju sekundu poklonila tebi. nemogu ti ni opisati koliko mi značiš i koliko si mi potrebna. iako si daleko, imam osječaj kao da si svake sekunde u kraj mene, kao da me tvoje ruke grle, a tvoje me riječi smiruju. sada se u prošlost vračam sa osmjehom na licu, gledam na svoje postupke u nekom drugom svijetlu. predala sam ti se u potpunosti i postala sam tvoja. u školi se ništa nije promijenilo. i dalje sam ostasla crna ovca među bijelima i sve dok ne shvate i ne prođu u životu barem onoliko koliko sam ja prošla, neće moći shvatiti sve dvojbe i dileme koje se motaju po mojim mislima, neće shvatiti zašto sam djevojka koja voli tebe, niti će ikome moći reći o meni nešto više od moga imena i adrese stanovanja jer me ne poznaju, nemogu sa sigurnošću reči kakva sam osoba, i jedino što znaju o meni je da pišem poeziju, da se družim sa starijima od sebe i da sam jako povučena. da se skrivam u krinci crnine i mi je korak brz i težak, da sam preozbiljna i da se rijetko kada šalim ili nasmijem. i tako je dobro. ti me poznaješ, i znaš kakva sam, znaš baš sve o meni a sada znaš i cijelu moju tužnu priču prošlosti koju sam ostavila daleko iza sebe i pustila je da odleti sa vjetrom, a opet ipak joj se vračam sa gorkim suzama i gutljajima alkohola. bila sam ti rekla da ću ostati tvoja zauvijek, oprosti mi jer lagala sam ti. nemoj ovo shvatiti kao da te nevolim, niti kao da te nikada nisam voljela, moje srce još uvijek ti pripada, ali malena doviđenja. ja odlazim i ostavljam te da živiš svoj život kao što si ga živjela prije mene. znam da će te boljeti, i znam da će ti biti teško, kao što je i meni teško ovo tipkati, ali tako je najbolje, za tebe. ranila bi te da dulje ostanem, a moj korak teško je pratiti i borbe u meni teško sladati. možda ti nisam pružila dovoljnu šansu, možda sam trebala postupiti drugačije, ali eto nisam, izabrala sam ovaj put za sebe. sve dok ne riješim kaos u svojoj glavi nemogu biti kraj tebe i pripadati ti u potpunosti kao što to zaslužuješ. sve dok se vračam starim ranama i plačem nad sudbinama ljubavnim nemogu biti tvoja u potpunosti. žao mi je, ali ja moram otići. nemoj ovo shvatiti kao da te ostavljam, tu sam i svake minute u mislima si mi shvati ovo kao trenutnu potrebu za bijegom, od same sebe, kao potrebu za time da te spasim i ne povrijedim. molim te, na koljenima te molim onako kao što sam te jednom bila zaprosila, oprosti mi, oprosti.
|
- 22:46 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
06.01.2005., četvrtak
sourthrote, headacke
a bottle of wisky in front of me
a cigarette in my hend
blood on my heand
and dissines
again im my room
drunk and sad
going trough memories
cutting my wrists
drinking blood
smoking whatever i have
and the bottle is half empty
and im just sad
hurten with love
black sheep in white world
going under
dieing now in vain
dreaming about vermillion girl
falling from my ideas
sinking now again...
listening to requiem
to notes of my heart
mind of my soul
dieing...dieing...dieing.....
|
- 21:21 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
:(
nisam smjela,
voljela sam te,
pamtim pokrete i riječi tvoje,
ko sljepac
praštala sve laži,
i miris druge osjećala na tebi,
ko da nisam znala,
i boli, boli,
htjela sam te,
voljela te,
nisam smijela,
kako da ti sada
u oči pogledam
kako da te molim
da vratiš se
nisam smjela,
voljela sam te.....
|
- 12:46 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
29.12.2004., srijeda
besana noć
 Nisam više mogla izdržati u ovome stanu, nisa mogla slušati galamu i bijes. Uzla sam telefon u ruke i otipkala dobro poznati mi broj osobe koja me poznaje bolje nego bilotko, osobe koja zna cjelu moju životnu priću, koja može prodrijeti u moju dušu bez da joj išta kažem. Dogovorile smo se da se za 15 minuta nađemo u jednom bircu. Sjedimo mi i pijemo kavu, a bila je potištena, što je veoma čudno za to nasmijano lice. Pitala sam ju šta se desilo i čula još jednu tužnu priču. "Daj zamisli. Zvoni meni mobitel i javim se ja, stara me zvala i kaže ona meni znaš onu curu Sanju iz Varaždina. E maločas joj je tata umro u prometnoj nesreći." Nisam znala šta bi joj rekla niti kako da je utješim. Samo je još nadodala, ali to je prava ironija, čovjek je prodavao osiguranje za aute i onda umre u automobilskoj nesreći. Po neznam koji puta smo zaključile da je svijet lud. U bircu je bilo još uvijek malo ljudi, bilo je relativno rano za izlazak. Prošla nas je neka melankolija i tako reći onaj glup osjećaj kada ni sam neznaš šta da kažeš ili kako da se ponašaš. Započele smo novi razgovor na potpuno desetu temu; oraspoložile se i obje smijale i šalile. Odjednom moje se lice smrklo, oči se sklopile a zubi zagrizli šaku. Zašto ta pjesma, baš u tom trenutku, zašto? Pjesma koja budi uspomene na nekoga, a uspomene su tužne, bolne. Ona koja je sa mnom sjedila dobro je znala šta mi je i zašto sam postala tako naglo depresivna. Gledala me neko vrijeme, sve dok nisam bez riječi ustala i laganim korakom kao i uvijek otišla do wc-a. Kada sam se vratila, pogledala me i rekla da pogodim išla si jer si trebala bit na miru, isplakati se. Nisom to mogla ped njom sakriti, zna svaku moju gestu pročitati, bez da išta govorim čita me ko otvorenu knjigu. Počeo je razgovor o tome, bacila mi je pitanje dali sam gledala neki film. Naravno da nisam kada ne palim tv već dobrih nekoliko mjeseci. «Znaš onaj organ koji sadrži sjećanja, nemogu se sada sjetiti kako se zove. Uglavnom kod tebe taj organ radi prekovremeno, i kad god osjetiš miris ili čuješ pjesmu koja te na nekoga podsjeća padaš u depresiju.» Bila je u pravu. «Ti si dijete po godinama, znam da jesi, uostalom ja sam samo dvije godine starija, ali poznajem te. Da ti si dijete koje nije dijete, dijete po izgledu možda, ali u toj tvojoj glavici i u tvom srcu nisi dijete. Ti si na razini već daleko odrasla 20to godišnjaka ako ne i više. Ti nisi jaka osoba. Jako si emotivna i kada te nešto podsjeti na nekoga odmah se slamaš, i iz očiju ti izviruje tuga, odišeš patnjom i boli. Ako te oči ne izdaju, ruke to redovito čine. Želiš li pokazati da si jaka, a znam da želiš i znam da želiš što prije odrasti u potpunosti moraš preko toga preći kao preko još jedne obične pjesme na radiju, kao još jedna obična mirisa za 80kn. Nemoj dozvoliti da te takve stvari slamaju, post ćeš mi u kroničnu, pa maničnu depresiju, pa češ imati još izraženije tendencije za suicid, a nakon toga slijedi ona zadnja stepenica, suicid. Oprosti što ti ovo moram reći, ali mislim da si sposobna to učiniti, jer po svemu što govoriš, pišeš, po tome kakav pogled imaju tvoje oči znam da si sposobna to učiniti. Uostalom pogledaj svoju ruku, a šta je to nego još jedan dokaz da si to spremna učiniti. U tebi se skriva toliko boli, toliko tužnih uspomena. Znam da sam samo dvije godine starija, ali poznajem te kao nitko drugi, znam te u dušu. Ovo je možda sada zvučalo kao ispiranje mozga, ali nije bilo. Rekla sam ti to za tvoje dobro. Neželim da propadneš, ne želim da se uništiš.» Zagrlila me i rekla ajmo polako odavde. Svaka je zakoračila na svoju stranu. Nisam bila u stanju ništa govoriti, znala sam da je sve što je rekla istina, da je tako. Ušla sam u stan, bez riječi. Zatvorila vrata svoje sobe, pustila cd i zavalila se u fotelju. Cijelu noć sam razmišljala o njenim riječima, cijelu noć sam prevrtala po mislima svakakve gluposti. A opet znam da već možda sutra ću posustati.
|
- 12:15 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
26.12.2004., nedjelja
hvala ti
bila sam izgubljena,
bila sam ranjena zvijer,
trebala sam nekoga kome ću pripadati,
nekoga tko će me voljeti,
i tko će meni pripadati,
i ušetala si u moj svijet,
pripitomila si tu zvijer,
bila si kraj mene,
voljela me na svoj način,
pripadala sam ti,
bila sam samo tvoja,
predala ti ovo tijelo
izmoreno lutanjima,
i hvala ti,
što si bila tu,
hvala ti što si me voljela,
hvala, ni ne slutiš
koliko si pomogla,
hvala ti što sam bila tvoja,
sada kad sam ponovo sama,
sada kad ponovo lutam,
u sebi govorim ti hvala,
hvala ti što si me pronašla
|
- 17:04 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
25.12.2004., subota
božić je...a ja se ponovo pitam koji je smisao svega toga...znam da je lakše vjerovati u bilošta nego u ništa, ljudima je lakše kada vjeruju, za sebe mogu reći da sam svoju vjeru izgubila, odnio ju je vjetar...iovako svi su se blagdani pretvorili u želju za čim boljom zaradom, ulice i izlozi se kite dva mjeseca ranije u želji za čim večom prodajom...i gdje je sada smisao božića....ahhh, propada sav duh koji je nekada postojao...
danas me nekoliko ljudi ugodno razveselilo, ljudi za koje nikada nebih rekla da će se sjetiti na mene, i čestitati mi imendan koji je bio priješnji dan, tj. na badnjak...nikada to od njih nebi očekivala, i drago mi je što je bilo tako, sada znam kome zaista nešto značim, ponekada se zapitam kako to da ljudi od kojih bi očekivali da će nam poželjeti sreću to ne učine a onaj za koga se to najmanje nadamo će to učiniti.....imam jednu ružnu naviku, stravično sam iskrena, i netko za koga smatram da će me razumijeti otvaram mu se...ne do kraja ali dovoljno da mi može prodrijeti u dušu...u vezi uvijek se predajem cijela, dajem i dušu i tijelo, a na kraju uvijek ostanem povrijeđena i sama, prekopavam po prošlost i gledam stare rane na rukama na kojima više nema mjesta za nove...i nikako da naučim na vlastitim greškama, učimo dok smo živi, ljudi smo i griješimo i ponavljamo već učinjene greške...a tada nanesenu štetu ispaštamo i prihvačamo objeručke bol koju smo si nanjeli, živimo svoju tihu patnju....
|
- 17:52 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
22.12.2004., srijeda
tada
 osjetiš li ikada bol u srcu, ono nešto što te stegne i natjera da pomisliš na nekoga koga voliš, kada želiš govoriti, a ne možeš, misliš li na osobu za koju bi dala sve na svijetu, gledaš li ikada u strop prevrčući po najdubljem kutku svoje duše u kojoj se skriva malo čudo ljubavi, plačeš li, jer nemožeš osjetiti topli dodir i meke usne odabranice svoje....poželiš li se na glas izderati to predivno ime, pogledati u te oči koje skrivaju ljubav, a nema ih pored tebe, i tako si sama i osjećaš se nesigurno i napušteno i nema nikoga da ti obriše suzu, da te privije uz sebe i kaže ti da te voli...ponekada lutaš li besciljno, tragajući za otiscima njenih stopala, za vlasima njene kose koje je putem izgubila, zaspeš li osjećajući miris njene kože, zapitaš li se dali te ona zaista voli, i kada svlačiš majcu osjetiš miris njena parfema i priviješ ju uz svoje tada golo tijelo zamišljajući da je to ona, da te grle njene ruke, je li ti poznat onaj osjećaj kada joj želiš toliko toga reći, ali nemožeš naći ni jednu rijeć koja bi nje bila dostojna...i prisjetiš se da si ipak u tome trenu sama, da nje nema kraj tebe, uzimaš cigaretu i prinosiš je usnama umjesto njenih usana, udišeš spoj nikotina i katrana koji ti uništavaju pluća i svijesna si toga, ali ipak truješ se svijesno jer kako kažu s cigaretom nikada nisi sam...i legneš na tlo u parku prepunom ljudi i gledaju te kao luđaka, ali ne smeta te jer ovo budi uspomene, kada si sa njom ležala na travi i u toj predivnoj noći brojila zvijezde, ustaješ i odlaziš do one vaše klupe u kojoj su urezana vaša imena, klupe koja zna sve vaše priče i poznaje vaše osjećaje....zaspeš tako sa nekim čudnim osjećajem u sebi i probudiš se sa medvjedićem kojeg ti je ona poklonila, nasmiješ se, i dohvatiš mobitel, utipkaš njen broj tek toliko da čuješ njen glas, i čekaš........
|
- 20:23 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
21.12.2004., utorak
ta noć
 malaksavo tijelo u kutu
šake zapletene u masnu, dugu kosu
laktovi naslonjeni na koljena
i pognuta glava
oči što bespomično zure
u prašnjavi pod
zaboravljena mjesta
lagani pokret
u ruci žileta
prislonjena na kožu
nagao pokret
rez koji otkriva ljudsko meso
prva kap krvi
prvi grčevit stezaj lica
i nagao pokret
koji je rasparao ruku
stvoren je i drugi rez
tupi udarac
krvlju ispunjena žileta na tlu
prsti oko zapešća lijeve ruke
odjeća obdarena ljepljivim lokvama
tijelo se pomiče
i sklapa oči
za tebe,
zbog tebe,
započinje utrka
bori se za svanuće nova dana
svitanje
malaksavo tijelo u kutu
okupano crvenom lokvom
leš koji podsjeća
na terete
na križ što na leđima nosimo
zaborav
tišina
još jedne izgubljene duše
|
- 18:02 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
19.12.2004., nedjelja
- 15:22 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
18.12.2004., subota
~ Pretvaranja ~
Pretvaramo se da smo ono što nikada nismo bili,
Ne dozvoljavamo si da pokažemo to što uistinu jesmo,
Zatvaramo vrata i oslobađamo zvijer,
Vrištimo, a nitko ne čuje,
Ne žele čuti, jer i oni vrište,
Plačemo, a ne vide nam suze,
Ne žele ih vidjeti jer i oni plaču,
Svoju živimo bajku,
Što u nočne se pretvara more,
Naše noge nose mrtva tijela,
Koja pretvaraju se da u njima ima života,
Pali smo ratnici boreći se za slobodu,
Koju doživjeti nećemo nikada,
Propali smo patnici,
Čije se priče ne pričaju,
Pokora je naša život ovaj,
Žudeći za srećom, umiremo sami!
|
- 22:47 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
###
Pomičem tijelo svoje
nemir nosim u sebi
ranjenu zvijer ne puštam iz sebe,
vrištim na glas,
čuju, ne razumiju,
znam ja, ne zna ona,
samo sluti,
što vidi u meni, ne znam,
nije željela,
nisam govorila,
nije željela,
a ja nisam molila
|
- 22:44 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
vermillion
She is everything and more,
almost hipnotic,
Her eyes so deep and innocent
but theres no life in her,
no happyness
no cheer
only darkness and tears,
and darkness again,
but she isnt real,
and i cant make her real
so...vermillion
|
- 22:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
She....is lost
She is lost in this world,
She has no will to love,
She is voriour,
Fallen beast
She is lost in this world,
She is dead inside,
Her soul is black,
Shes faiding away
She is lost in this world,
She is a princess of sorrow,
Her wish is to love,
The one that is forbidden fer her
She is lost in this world,
With no faith in saviour,
She is drinking her blood,
She is runing away,
Writing some poems
of forbidden love
She is lost in this world,
She is faiding away.....
|
- 22:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
ogledala duše
Ponekada riječi nisu potrebne
Ponekada oči su prozori naše duše
Ponekada ne treba ništa pitati
Treba se zagledati u oči
u njima sve piše
Kad još vatra gori
Kad sjaj još postoji
Treba samo pogledati u oči
one skrivaju sliku
a slika govori više od tisuću riječi
Dok sjaj ne isčezne
I prazna ogledala
ogoljele duše ne daju nikakav odgovor
Treba samo pogledati oči
I posložiti kockice slike
jer riječi su suvišne...
|
- 22:08 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
14.12.2004., utorak
zna li ona da ju volim,
da preboljela ju nisam nikada,
zna li ona koliko mi znaci
koliko mi je radosti pruzila...
zna li da sve sto sam nakon toga izrekla
bile su lazi
i uvjeravanje moje vlastite osobe
da tako je,
jer tako je moralo biti...
zna li ona
zelje koje skrivam,
zagleda li mi se ikada u oci
kao nekada
kada kao otvorenu ih je knjigu citala...
zna li ona koliko mi je potrebna,
zna li da jos uvijek sanjam njene zelene oci,
zna li da plamen koji je u meni probudila,
jos gori i bori se za opstanak
dok nasilu ga pokusavam ugasiti...
zna li ona da ju jos uvijek volim
i koliko me stvari veze uz nju...
bila je nekada moja kraljevna,
bila je nekada sve sto me odrzavalo na zivotu
sa njom sam se smijala...
zna li ona da sada zivim u uspomenama
da pred njom pogled skrivam,
da nebi vidjela iskru
koju je u meni probudila...
zna li ona, sto bi dala...
zna li ona zna li uopce
|
- 18:28 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
